hehe...
Normalan post ( ko bi reko )
Svima sretno Valentinovo..
…1. .. Lina.. nemoj mi biti tužna…
..2. .. Čestitam Jopy kaj je prošla na lidranu
..,3… Petka…smiri se…
i tako…
i kaj da ja sad pričam.-.
Evo ja malo sam u zakašnjenju objavila pismo djedi mrazu..hehe..
A Ivica je je zakon..
GLASAJTE ZA IVICU!!
, Dragi Djed Mraz
mora da si iznenadjen sto ti pisem danas 14, veljače ali htio bih
razjasniti neke stvari koje su se desile od pocetka ovog mjeseca od
kada sam ti poslao pismo sa mojim zeljama za Bozic.
Pisao sam Ti da zelim bicikl, rolshuhe, Matchbox pistu s auticima i
loptu. Potrgao sam se od ucenja cijele godine, nisam markirao ni
minute i cak sam dolazio ranije u skolu kad je snijeg napadao jedan
metar ispred moje kuce. A da ti ne govorim o tome da sam bio najbolji
ucenik iz matematike te sam osvojio prvenstvo Zagreba u natjecanju
najboljih matematicara svih osnovnih skola. Na cijelom kvartu nije se
nitko bolje ponasao od mene, ni moj stariji brat Perica, ni mama ni
tata, susjede da ne racunam, a cak mi je i Marica prisla i rekla kako
sam se popravio.
Isao sam na misu svake nedjelje u jedanaest sati, popa samo sto nije
uhvatila kap svaki put kad me ugledao u crkvi. Cak sam i bakama i
dedama pomagao kad su prelazili preko ceste, pa sam dobio znacku kao
najbolji Mali Prometnik, od Prve Policijske stanice, na Trnju. A znas
kakvi su oni, kad te oni nagrade, onda fakat znas da si stvarno bio
dobar.
Kak imas muda ostaviti mi ispod bora jebeni YoYo, jebale te carape sa
znakom Teletubiesa, i onaj gradjevinski set. Koji kurac si ti mislio,
debeli bradonjo, kaj mislis da sam se ja cijelu jebenu godinu mucio i
trudio za nista, jebali te pokloni. Kaj je najvaznije, mene si tako
zajebao, a onom malom seronji iz kuce preko puta donio si toliko puno
igracaka da nemres nutra ni uc' koliko ih ima. Nemoj slucajno da te
vidim kako pokusavas uci kroz dimnjak u moju kucu sljedece godine.
Sjebat cu te kao mladog majmuna,ti debeloguzac jedan. A onog tvog
jelena gadjati cu zracnicom i preplasiti ga tako jako, da ces morati
pjeske do jebenog Sjevernog Pola, isto kao sto sad i ja pjesacim, jer
mi nisi donio bicikl. Jebi se Djede Mraze, sljedece godine bus videl
kakav sam ja zajeban petas, ti debeli seronjo.
Tvoj, Mali Ivica______________________
a jesu lude..
za krepat..
THE PRINCESS
This is the situation: There is a beautiful princess trapped in a castle guarded by a dragon. Here is the end of the story with different kind of metalheads as knights.
* POWER METAL
The protagonist arrives riding a white unicorn, escapes from the dragon, saves the princess and makes love to her in an enchanted forest.
* THRASH METAL
The protagonist arrives, fights the dragon, saves the princess and f**ks her.
* HEAVY METAL
The protagonist arrives on a Harley, kills the dragon, drinks a few beers and f**ks the princess.
* FOLK METAL
The protagonist arrives with some friends playing accordions, violins, flutes and many more weird
instruments, the dragon falls asleep (because of all the dancing). Then all leave........ without the princess.
* VIKING METAL
The protagonist arrives in a ship, kills the dragon with his mighty axe, skins the dragon and eats it,
rapes the princess to death, steals her belongings and burns the castle before leaving.
* DEATH METAL
The protagonist arrives, kills the dragon, f**ks the princess and kills her, then leaves.
* BLACK METAL
The protagonist arrives at midnight, kills the dragon and impales it in front of the castle. Then he
sodomizes the princess, drinks her blood in a ritual before killing her. Then he impales the princess next to the dragon.
* GORE METAL
The protagonist arrives, kills the dragon and spreads his guts in front of the castle, f**ks the princess and kills her. Then he f**ks the dead body again, slashes her belly and eats her guts. Then he f**ks the carcass for the third time, burns the corpse and f**ks it for the last time.
* DOOM METAL
The protagonist arrives, sees the size of the dragon and thinks he could never beat him, then he gets
depressed and commits suicide. The dragon eats his body and the princess as dessert. That's the end of the sad story.
* PROGRESSIVE METAL
The protagonist arrives with a guitar and plays a solo of 26 minutes. The dragon kills himself out of
boredom. The protagonist arrives to the princess' bedroom, plays another solo with all the techniques and tunes he learned in the last year of the conservatory. The princess escapes looking for the 'HEAVY METAL' protagonist.
* GLAM METAL
The protagonist arrives, the dragon laughs at the guy's appearance and lets him enter. He steals the
princess' make up and tries to paint the castle in a beautiful pink colour.
* NU METAL
The protagonist arrives in a run down Honda Civic and attempts to fight the dragon but he burns to death when his moronic baggy clothes catch fire.
...
Noć
Gase se boje umorne,
jesenja stabla plaču,
iza kaljavih drumova
gavrana jata gaču.
I bronce tuže žalosne
za lišćem, što se ruši,
za pustoši u prsima
i žalošću u duši.
Dok mrak se spušta prokiso
na put i potok samotan,
vrh šume mjesec umire,
u oblacima zamotan.
Đuro Sudeta
Free Images
Utjeha kose
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
Antun Gustav Matoš
Ovo mi je jedna od najdražih Matoševih pjesmi.
Free Images
+Mrtve molitve+
-vrag u sobi…vrag u sobi!-
Njezine riječi su ponavljale opet i opet. Snuždeno se primila za glavu i tjerala misli iz glave. Histerično je vrištala i grebala kožu na vratu.
-ne…prestani…!!!- vikala je
-vrag u tebi…vrag u tebi!-
Te riječi su je opsjedale. Urezale su joj se u kožu i tjerale ju na smrt. Pod noktima je osjećala oderane ostatke kože i krvi sa vrata. Suze su tekle niz njezino blijedo lice i padale na rane koje je sama stvarala. Čupala se za kosu i pokušavala otjerati bol koja je iz sekunde u sekundu sve više i više jačala.
-ne…nestani…-
Sol se miješala sa krvi i znojem. Još ju je više svrbilo i peklo. Derala si je kožu dok krv nije potekla niz njezinu bijelu spavačicu, niz njezine grudi i lagano u kapima se spuštale na njezine ruke…te teške kapljice krvi su bile jedina svjetlost u mraku..krvavim noktima je grebala ruke, lakat, cijelim tijelom su joj prolazili trnci.. Mokra kosa se lijepila za sad već osušenu krv. Ljepila se niz njezino znojno lice. Grebala je ruke..grebala, dok slabunjavo crvene crte nisu postale očajni tragovi zapomaganja. U njezinoj glavi su odzvanjale riječi…riječi prokletstva…
Mogla ga je vidjeti kako stoji ispred nje. Kako se smije njezinoj bol. Hrapavim , hladnim glasom je ponavljao
-vrag u tebi…predaj se…-
Poplunom, zamrljanim krvi se pokrila preko glave. Stiskala se uz krevet, moleći da se probudi. Ali i kroz poplun kao kroz nevidljiv zid je vidjela i osjetila njegovu prisutnost. Prizivao ju je kao duh. Kretao se prema njoj laganim, posve tihim i klizećim koracima. Kao da hoda po oblacima, a oni ga nose sve bliže i bliže. On je bio sablast. Nije ima lica…nije imao tijela..bio je kao sjena u crnom…
Drhtala je cijelim tijelom. Zubi su joj cvoktali. Ramena su joj podrhtavala. Čula je tiho šaptanje na tisuće glasova u sobi… ili je to u glavi?...
Šaputali su i svađali se međusobno. No među njima se izdvajao njegov glas…zvučao je kao oštrica koja svaki put ubada sve dublje i dublje u njezino srce…
-ne…molim te..ne..-
Nije mogla podnijeti glasove u glavi, svake sekunde su jačali…bili su nerazumljivi..plakanje..pozivi u pomoć…postajali su sve glasniji. Počeli su se derati na nju..u glavi kao da su joj odzvanjali bubnjevi..
Kao da joj netko čekićem probija svaki dio lubanje..pokrila je rukama uši..
-preklinjem te..prestani..-
sada je tiho šaputala.
Vrat joj je gorio od boli, oči su je pekle..ruka ju je boljela..
Svaki dio tijela je bio izmučen dozivanjem u pomoć...
…
a onda muk…ostala je sama u sobi..
tišina…
čula je samo svoje uplašeno disanje… provirila je glavom u tamu i osluškivala kretanje zvukova u sobi…glasovi su nestali..bol je nestala…on je nestao..
Odahnula je s olakšanjem i opustila zgrčeno tijelo. Iza vrata sobe su se čuli koraci, uplašeno je pogledala prema vratima. Skupila je noge i stisnula jastuk u rukama. Koraci su prestali ispred njezinih vratiju, ispod njih se zaustavila samo neka čudna svjetlost…čulo se tiho kuckanje o vrata, kao da se netko igra..
-tko je tamo?- prošaputala je drhtavim glasom
još više se stiskala uz krevet i jastuk. Upalila je lampicu pored kreveta. Kuckanje je prestalo..ostao je samo tihi šum njezinog straha..još je malo osluškivala. Svjetlo je počelo treperiti, sjalo je neumjerenom, opet kao da se netko igra. Malo je žmigalo, malo stalo..pa se opet pojavila slaba svjetlost. A onda se ugasila i više se nije palila. Ponovno se našla u mraku, zarobljena u svojoj noćnoj mori..nervozno je palila i gasila prekidač…kada se ponovno čulo kuckanje..sada bliže.. čulo se ispod njezinog kreveta, suze su ostavljale crne tragove na licu..
-molim te..prestani..ostavi me..-
tiho je jecala
gledala je u vrata, kvaka se lagano okretala..zaklopila je oči i brojala do 10.
1…2…3…4…5…6…7…8..
otvorila je oči…
..9…
Još više ju je uplašio zvuk iznemoglog vrištanja..iznenadila je samu sebe..proizvodila je kreštav zvuk kojeg nije bila svjesna. Cijela utroba joj se tresla. Vrata su se naglo otvorila, iza njih je izletio dim nalikujući na glavu…njegov glas se miješao sa njezinim vrištanjem. Pružao je prema njoj ruke i divljački zvučao kao smijeh..
Kretao se prema njoj takvom brzinom.. njoj se činilo kao vječnost. Osjetila je nalet vjetra, njegove blizine i odvratan smrad koji se širio sobom..došao joj je sasvim blizu..
..zaklopila je oči…
…10…
s udisajem se digla iz kreveta..otvorila je oči hvatajući stvarnost..udisala je zrak, ne onaj smrad, zrak. Uplašeno je tražila znakove krvi. Kad nije našla ništa, s olakšanjem se opustila.
Sva je bila mokra i znojna ali bez tragova krvi, bez ikakva traga.. vjetar je puhao u nju kroz širom otvoren prozor..upalila je lampicu, žuta svjetlost joj je zaslijepila oči..zatvorila je prozor. Okrenula se oprezno prema vratima..ogledavala je po sobi, tražila je znakove krvi na krevetu.. u rukama je osjetila nešto toplo, malo gušće od vode. Pogledala je u ruke. U nevjerici je širom otvorila oči. Krv se niz njezine ruke slijevala i padala na pod. Tuga je ispunjavala njeno uplašeno srce..suze su i sada tekle..
Zbog nemoći i straha.. pogledala je prema krevetu. Na zidu je njezinom krvi napisano
-vrag u tebi…predaj se-
-NO END-
AUTOR: Ja
...
Free Images
~ Nije istina ! ~ bio sam ustrajan u svom mišljenju ~ Filmovi Johna Carpentera bolji su od filmova Wesa Cravena! ~
Moji prijatelji Mika, Žela i Jura nisu se slagali sa time. Za njih je Craven bio zakon.
U stvari to je bila jedna od naših uobičajenih prepirki prilikom povratka sa noćne kino-premijere. Večeras je na repertoaru bio Carpenterov " Stvor ".
Kao i većina tinejđera obožavali smo horror filmove. Uzdrhtalih ruku i klecavih koljena izlazili bi iz kino dvorane uz komentare "da film i nije tako strašan". Tako je bilo i noćas.
Uz topli južni vjetar, tamno nebo i sijevanje u daljini, lagana koraka vraćali smo se kući.
~ Ipak je Craven najbolji.~ ponovio je Jura.~ Strava u ulici brijestova, Vrisak, Čudovište iz močvare..~ nabrajao je ~ Pa tko ima bolji? ~
~ Moja baka ~ rekao sam.
~ Baš.~
~ Stvarno, da čuješ njene priče. O coprnicama, vražičkima, duhovima...~
~ Ja ne vjerujem u duhove. ~ rekao je Žela. On nije vjerovao u ništa.
~ Naravno da duhovi postoje. Treba ih samo znati dozvati. ~ rekao sam znalački.
~ Kako? Sa ključem? ~ upitao me Mika.
~ Ključ je pljuga. Moj tata zna pravi način. Ispričao mi je. ~ rekao sam to pomalo zavjerenički ~ Moraš doći iza ponoći na neko raskršće ili križanje puteva i kroz rukav kaputa pogledati sve četiri ceste i nakon toga zazviždati. Sto posto ćeš nešto vidjeti.~
~ Vau!~
~ Sto posto?~
~ Jel to on isprobao? ~ upitao je Jura.
~ Da i vidio je. ~ rekao sam značajno.
~ Što? Duha? ~
~ Ne znam. Nije mi htio reći.~
~ A da i mi to isprobamo? ~ predložio je netko.
U dubini duše bio sam oduševljen. Oduvijek sam to htio isprobati samo što sam nikad nisam imao hrabrosti.
~ Tamo na raskršću prije mosta.~
Ubrzali smo korak.
Poput svjetionika, usamljena lampa ulične rasvjete osvjetljavala je raskršće. Oko njene žarulje vrtjelo se na stotine noćnih kukaca u nekom svom kaotičnom plesu. Više puta vračajući se polupijani pokušavali smo je iz obijesti razbiti kamenjem no nikad nam to nije uspjelo.
Stali smo nasred raskršća. Skinuo sam svoju jaknu.
~ Jel stari rekao jel bitno koja je cesta glavna a koja sporedna. ~
~ Kroz koji rukav? Lijevi ili desni?~ dobacivali su, cerekajući se.
Razvukao sam rukav i pogledao jednu, drugu, treću i naposljetku četvrtu cestu. Stavio sam prste među zube i glasno zazviždao.
Širom otvorenih očiju i naćuljenih ušiju pratili smo što će se dogoditi. Prošla je minuta u napetom iščekivanju. Ništa se nije dogodilo. Osim blagog lahora vjetra , zujanja leptira iznad naših glava okruživala nas je jedino tišina.
~ Možda nisi dobro zviždao ~ rekao je Mika ~ Možda si trebao ovako.~
Zazviždao je kao da doziva psa. Ostali su to popratili smijehom.
~ Nemojte se zezati sa takvim stvarima. Nije vrijedno da...~ prekinuo me je šum iza leđa.
Uz hrpu prašine, kovitlac vjetra podigao je u zrak šuškavu najlonsku vrećicu. Kojih desetak metara. Poput lista što pada sa grane drveta, vrećica je polako klizila prema tlu.
Gledali smo u nju kao opčinjeni.
U tom trenutku ugasila se lampa ulične rasvjete. Onako, bez razloga.
Sigurno se svakome jednom u životu dogodilo, prolazeći kraj stupa ulične rasvjete, da se žarulja sama od sebe ugasi, ili pak upali. Neki kažu da je to normalno.
Nas je to gašenje prenijelo u drugu dimenziju. Dimenziju mraka i straha.
Na mjestu gdje je do maloprije bilo svjetlo ostala je samo crvena mrlja pred očima.
~ Jebeš...~ čuo sam Juru zajedno sa zvukom njegovih tenisica prilikom startanja.
Kao po komandi dali smo se u trk.
Grčevito sam držao jaknu u ruci dok sam noge bacao što sam mogao jače ispred sebe.
Iza sebe čuo sam zveckanje sitniša što je ispadao iz džepova jakne.
Nisam imao ni najmanje namjere stati i pokupiti ga. Neka nevidljiva ruka iza mojih leđa koja je prijetila da me dohvati, tjerala me da trčim još brže. Čudio sam se brzini kojom je to Žela činio.
Nakon dvjestotinjak metara dotrčali smo do kuća i iduće lampe ulične rasvjete.
Krug svjetla vratio nas je u stvarnost. Stali smo držeći se za koljena i loveći zrak.
~ Koji vam...kurac. Zašto ...ste pobjegli? ~ piskutao je Žela.
~ Ne seri. Ti si prvi.~ dahtao je Jura.
~ Crkne žarulja i vi se userete. ~ pravio sam se hrabar.
Mika je stavio prst na usta.
~ Pssssst ~
Uz tihi šušanj, bijela šuškava vrećica pala je pred moje noge.
AUTOR: young
Da li vi vjerujete u duhove?
....
Free Images
+Raspelo+
Uz reski zvuk vaza se raspala na crnom mramoru. To je privuklo njenu pažnju. Podigla je glavu u tom smjeru. Njena prijateljica Tina, smijući se glasno, plesala je i gazila po cvijeću. Kad je završila ples, preskočila je na susjedni grob. Iščupala je trošni drveni križ i podigla ga prema tamnom nebu bez zvijezda.
~ Sotono!! Vjeruješ li sad?!! ~ povikala je. Stajala je tako još neko vrijeme, a onda zabila križ natrag u zemlju, naopačke. Zadihana, prišla je i istrgnula bocu Stocka iz njene ruke.
~ Idemo! ~ rekla je nakon podužeg gutljaja. Pomogla je i da ustane. Preskočile su preko ograde i uputile se prema gradu. Putem su razbacale par koševa sa smećem i osprejale jedan automobil, cerekajući se cijelo vrijeme. Nastavile bi tulumariti i dalje, da ih prve kapi kiše nisu podsjetile na povratak. Kiša je počela padati sve jače i natjerala ih i da potrče. Stigle su do svoje ulice i pozdravile se s promašenih «pet». Brzim korakom, i pjevušeći poznatu stvar od Nirvane, ušla je u kuću i zalupila vratima. Nije marila hoće li koga probuditi. Udarila je po prekidaču. Iz ogledala u predsoblju gledalo ju je njeno lice. Lijepih crta, koje kao da nisu pristajale uz tu šminku. Crna maskara je bila razlivena po podočnjacima, a iza maskare skrivale su se oči, plave. Bile bi lijepe, da nisu bile prošarane popucanim kapilarama. Nehajno je prošla rukom kroz kosu. Sa lijeve strane do ogledala, na zidu, nalazilo se raspelo, koje je njena mama, ili Stara, kako ju je ona zvala, tamo objesila.
Pogled sa raspela bio je uprt pravo u nju. Osjetila je neku čudnu nelagodu.
~ Što ti hoćeš? ~ procijedila je kroz zube ~ Kog vraga ti hoćeš?!~
Bez mnogo premišljanja dohvatila je raspelo, otvorila vrata, i bacila ga u tamu noći. Pljuskav zvuk označio je i mjesto gdje je palo. Ušla je u sobu, skinula čizme, crnu majicu i hlače. Ispod jastuka izvukla je svoju najveću tajnu – bijelu spavaćicu. Da njene prijateljice znaju da to oblači, ismijale bi je do kosti. Navukla je spavaćicu preko glave i legla u krevet. Zavjesa je blago lelujala, odajući silinu vjetra vani. Oči su je zapekle, kad je sobu ispunila plavičasta svjetlost, popraćena, koju sekundu kasnije, jakom tutnjavom. Povukla je pokrivač još više.
Nije se bojala ničega. Ni Stare, ni profesora u školi, ni šminkera…nikoga. Jedino bi ta grmljavina budila u njoj strah i nemir. Upalila je noćnu lampicu da ga ublaži. Sa sljedećim bljeskom munje i ona se ugasila. Paranje munja postajalo je sve učestalije, a grmljavina sve bliža. Navukla je pokrivač preko lica i začepila uši rukama. Ni to nije bilo dovoljno da obuzda strah i paniku u sebi. Vrisnula je na bljesak i gotovo istodobnu eksploziju zvuka .
~ Ne više…ne više… ne više…~ ponavljala je.
Njen šapat bio je izgubljen u tutnjavi i huku oluje.
Zbacila je pokrivač, otvorila vrata i bosa istrčala van, na vjetar i kišu. Bacila se na koljena, izbezumljeno pipajući prstima kroz vodu i blato. Bijela spavaćica slijepila se na njenim leđima, a niz kosu, vrat i male dojke, cijedila se voda.
~ Tu je negdje…mora biti tu negdje…~
Osjetila je pod rukom tvrd dodir križa. Grčevito ga je stisla i pojurila u kuću. Mokrom spavaćicom obrisala je raspelo i vratila ga na mjesto, malo popravila, i utrčala u sobu. Bacila se na krevet. Voda i blato prljali su postelju. Sklupčala se, drhtureći od očaja i hladnoće..
~ Ne više…ne više…ne više…~ ponavljala je svoju molitvu.
Centar oluje polako se udaljavao. Činilo se da su bljeskovi sve rjeđi, a vjetar i grmljavina sve tiši.
~ Ne više…ne više…~ i dalje se čulo ispod pokrivača u mračnoj i samotnoj sobi.
~ Što ti je danas?! ~ rekla je Tina, udarivši je pritom šakom u rame ~ Idemo tulumariti poslije?~
Polako je odmahnula glavom.
~ Ne više.~
AUTOR: young
Evo ovo je moj zadnji post- za sada. za dva tjedna se vraćam, moglo bi se reći da radim kratku stanku. Nabila sam dobar račun za internet i starci me gnjave da malo smanjim vrijeme. Pa sam odlučila 2 tjedna bez intereneta, znam da će biti teško al..moram..
Kad se vratim ponovno ću vas sve komentirati..i naravno pisati posteve. A do tada sve vas pozdravljam.
Posebno: Ivču, Petku, Jopy i sve koji me komentiraju. Nadam se da ćete i dalje. :-))
...
...
